Nije pitanje hoće li hrana poskupjeti, nego kada ćemo je morati uzgajati sami
Rast cijena energije već utiče na gnojivo, prijevoz, preradu i sve lance opskrbe. U Hrvatskoj, koja i dalje uvozi velik dio mesa, mlijeka, voća i povrća, to nije apstraktna statistika, to je račun koji uskoro stiže na naplatu.
Još donedavno se činilo da su cijene hrane usporile rast i da energetska kriza ne utječe toliko na naš svakodnevni ručak. To je lažni mir.
Energija ne poskupljuje samo benzin na pumpi, ona je važna komponenta modernog prehrambenog sustava i kao takva utječe na cijene hrane u 3 važna segmenta.
Gnojivo.
Dušična gnojiva proizvode se iz prirodnog plina. Međunarodna udruga za gnojiva procjenjuje da dušik stoji iza otprilike polovice prirasta prinosa u svijetu. Kad je Hormuški tjesnac 2026. poremetio tokove nafte, LNG-a, uree i fosfata, cijene inputa skočile su na razine kakve nismo vidjeli od 2022. Svjetska banka je u prvih pet mjeseci 2026. zabilježila rast cijena gnojiva od oko 35 posto u odnosu na isto razdoblje lani.
Strojevi, kamioni i hladnjaci.
Dizel pokreće traktore, pumpe za navodnjavanje, brodove i kamione. Hladni lanci opskrbe - od klaonice do hladnjaka u supermarketu svi gutaju struju. Ambalaža skoro svih prehrambenih proizvoda dolaze iz petrokemijskih procesa.
Hrana kao gorivo.
Što je cijena nafte i plina viša, to je veća isplativost kukuruznu silažu, uljanu repicu i sve druge prikladne kulture pretvarati u etanol i bioplin, a ne u hranu. Na ovaj način smanjuje se količina dostupne hrane na tržištu, što stvara daljnje pritiske na cijene prehrambenih artikala.
Hrvatska nije izuzetak.
U nedavnim analizama vodećih ekonomista i analitičara svi su složni da će u jesen na police doći novi proizvodi u koje će biti ugrađene sve ove inflatorne komponente. Ono što se ne vidi u analizama inflacije je strukturni problem proizvodnje hrane u Hrvatskoj: samodostatni smo u proizvodnji žitarica i uljarica koje posredno završe u prerađivačkim kapacitetima izvan Hrvatske. Samodostatnost mesa procjenjuje se oko 63 posto, svinjetine oko 50, govedine oko 58, proizvodnja mlijeka je kroz godine pala prema 50-ak posto, dok u voću i povrću ostajemo duboko ispod potreba. I sve je to podnošljivo dok kamioni prolaze granice i kontejneri u lukama uplove i budu istovareni na vrijeme. No što ako nam se dogodi Hormuz, sukob na Crnom Moru, niski vodostaj Dunava i Rajne, nedostatak vozača kamiona i propast željezničke infrastrukture?
Obilje hrane u proteklim desetljećima počivalo je na jeftinim energentima. Živjeli smo u uvjerenju da se meso, mlijeko, voće i povrće magično pojave na policama dućana i da je to zauvijek. To je vrijeme zauvijek iza nas.
Vlastita proizvodnja nije nostalgija. To je osiguranje.
Neće svi sutra orati njivu iza kuće. Neće svi moći. Neće svi morati u istom trenutku, ali smjer je jasan: što su energija, gnojivo i logistika skuplji i neizvjesniji, to više raste vrijednost komada zemlje, vode, znanja i kratkog lanca opskrbe od vrta do stola, od OPG-a do susjeda, od plastenika do vlastite zimnice. Prvo na razini kućanstva: povrće, jaja, voće, začini, konzerviranje, manja ovisnost o uvoznom svježem programu. Zatim na razini malog gospodarstva: OPG koji ne mora biti „romantični povratak na selo“, nego posao s jasnim troškovnikom, tržištem i tehnologijom. Na kraju na razini zajednice: lokalna hrana koja ne putuje tisuću kilometara i ne ovisi o tome je li tjesnac otvoren.
Onaj tko to shvati tek kad kilogram kruha i litra ulja postanu politička tema, platit će skupu školu. Onaj tko krene ranije, plaća cijenu u znanju, zemlji i prvoj sezoni: to je skupo, ali je investicija, ne kazna.